Autor: Sara Radojković
Kako je borba počela?
"Major Dandi" (1965) je treći igrani film
Dejvida Semjuela Pekinpoa. To svakako nije njegov najbolji film niti film koji
je izazvao pozitivne reakcije u javnosti. Iako je delo u montaži pretrpelo
veliko skraćenje a samim tim i promene u narativu, teško da bi film, čiji je
scenario pisan u hodu, ostavio jači utisak sve i da je trajao dva sata i
četrdeset i pet minuta umesto dva sata i deset minuta. Međutim, ovaj film je
neprocenjiv jer se u njemu jasno očitava sva sirova snaga Pekinpoovog
umetničkog izraza. Neprocenjiv je jer predstavlja konstantnu borbu koja zapravo
ispunjava sve ispreplitane segmente života i umetnosti. Ako je ovaj film izgubljena bitka, iskustva iz
njegovog snimanja i rasplamsavanje poetike koja će se nadalje razvijati i
usmeravati sigurno su Pekinpou obezbedila da dobije rat trijumfujući sa
"Divljom hordom"(1969), "Psima od slame"(1971),
"Bekstvom"(1972)...
Godine 1963. nagrade za "Pucanj u podne"
(1962), njegov drugi film, su krenule da mu se isplaćuju. Nakon uspešne
saradnje sa Čarlsom Hestonom, tada pedesetogodišnji producent, Džeri Bresler,
poželeo je da nađe novi projekat koji će ih obojicu uposliti. Obojici se dopao
tritment od trideset i sedam strana Harija Džulijana Finka (pisca
"Prljavog Harija") čija je radnja postavljena na kraju Američkog
građanskog rata. Međutim priča o vojnicima Unije i Konfederacije koji pod
vođstvom majora Dandija idu u poteru za Indijanskim poglavicom Čaribom nije
zainteresovala samo njih već i sam vrh produkcijske kuće Kolumbija, primarno
zbog atrkativnog pogleda na odnos ondašnjeg Severa i Juga. Nakon što je Bresler
shvatio da kompleksnoj temi i disperzivnoj priči treba odlučna ruka da je vodi
u pravom smeru, i nakon što je pogledao "Pucanj u podne", producent
je rešio da u tu svrhu "iskoristi" upravo Sema Pekinpoa.
Međutim, prvi
ozbiljan previd producenta je bio upravo taj što je Pekinpo bio autor jakog
umetničkog izraza, i još tempreamentnije ličnosti, a ne neko koga bi filmska
industrija mogla tako olako iskoristiti. Nakon što je pročitao tritment, slika
koju je sklapao o junaku, koji je u istoriju ušao kao heroj a zapravo je bio
opsednut ambicijom i sopstvenim demonima, u Dejvidu Pekinpou je izazvala
entuzijastičan pristanak na saradnju. Međutim pored entuzijazma probudila je u
njemu i demona koji će od početka snimanja opsedati reditelja onako kako opseda
i glavnog junaka njegovog filma.
Nakon što je potpisao ugovor sa Kolumbijom za
četvorostruko više novca nego što je dobio za njegov prethodni film, borba da
se ispriča priča o majoru Dandiju koji vodi sopstveni rat, kao što će se
Pekinpo upustiti u svoj, je mogla da počne.
Prvi znaci tenzije počeli su nakon što je Pekinpo shvatio
da mu je većina saradnika nametnuta, od dizajnera kostima pa do direktora
fotografije Sema Levita umesto koga je Pekinpo planirao svog prijatelja (kome
je praktično već obećao posao) Lucijana Bolarda. U intervjuu u knjizi "Peckinpah:
A Portrait in montage"[1],
Lucijan Bolard priča kako je Pekinpo nekoliko meseci živeo kod njega dok se
pripremao za film, da je on sam propustio nekoliko prilika da radi na drugim
projektima, i da mu je Sem, nakon što mu je saopštio da neće raditi na filmu,
rekao samo da mu je žao ali da ne može da
rizikuje svoju karijeru zbog njega. Ljudi koji su bili iznad njega u
hijerarhiji su imali poslednju reč. Nešto slično je rekao i major Dandi Bendžaminu
Tajrinu kada su ostali sami u njegovom kabinetu preturajući po prošlosti u
kojoj su zajedno pohađali vojnu akademiju "West point" gde su Tajrina,
zbog učestvovanja u dvoboju, izbacili iz puka. Na optužbu da je njegov glas
odgovoran za to jer je u trenutku pre njegovog glasanja rezultat bio nerešen,
Dandi odgovara – "Savest suda nije moja briga." Tajrin govori da je u
pitanju bio dvoboj za čast i da on zna da bi Dandi oslobodio drugog oficira
kada bi Tajrin bio taj koji je poginuo samo da bi se dodvorio generalima iz
Vašingtona.
Sa druge strane iskoristivši bolest Džerija Breslera, Sem
sam odlazi u Meksiko gde odabira produkcijski najnepogodnije (međutim prilično
fascinantne) lokacije za snimanje. Bresler je bio besan. Kao protivteža tome
Semu je bio predan scenario nakon čijeg čitanja je izjavio da ne želi da ima
išta sa filmom. Džeri je odložio snimanje koliko god je to mogao a da ne izgubi
njegovo finansiranje i glavnog glumca. Unajmio je zatim scenaristu Oskara Saula
da radi sa Pekinpoom na pisanju novog scenarija odnosno drastičnom
preoblikovanju starog. Oskar i Sem su sedeli zajedno okruženi sa jedanaest
tomova enciklopedije o građanskom ratu i gomilom citata raznih filozofa o samom
smislu i poreklu rata. Citat Emanuela Kanta, na čiju se tezu, između ostalih,
oslanja i ovaj rad, postao je primarna tema za "Dandija" a glasi:
"Rat ne zahteva nikakav određen motiv; on se pojavljuje ukalemljen u
ljudskoj prirodi; on prolazi čak i kao gest veličine, a njega nagoni samo
ljubav prema slavi, bez ikakvih drugih motiva."
"Kada jednom odeš u bitku svi ideali su
zaboravljeni", Saul kasnije elaborira. "Postojalo je dosta stvari u
scenariju o kojima smo kasnije govorili, o tome kako je muškarcu mnogo lakše da
ode u rat nego da preuzme pravu odgovornost na sebe kao što su građenje doma
ili podizanje porodice. Ono što je Sem pokušao da pokaže u Dandiju, i
što je tako uspešno postigao u "Divljoj hordi", je to da je želja za
smrću ono što stoji iza tog celog vestern mita. Jer su ovi momci bili spremni da
umru u jednakoj meri u kojoj su bili spremni da popiju pivo."[2]
Kada je scenario konačno završen poslali su ga glumcu R.
Dži. Amstrongu koji će igrati sveštenika osvetnika u filmu. Njegov komentar je
glasio "Seme, ovo je Mobi Dik u sedlu", na šta je Sem odgovorio da to
razumeju izgleda samo on i Oskar Saul, što je verovatno bio još jedan razlog
više za Sema da od snimanja ovog filma ne odustane.
Snimanje je počelo sa Semovim lažnim obećanjem da će film
snimiti za manje dana u nadi da će, kada se stvar zaleti, biti kasno da je
prekidaju. Usput je: otpustio petnaest ljudi, napijao se svaki put posle
snimanja sakrivajući sopstvene strahove od sebe, prekomerno brinuo o
sekundarnim detaljima, pratio prespor tempo snimanja u odnosu na produkcijski
plan, pisao je nove dijaloge uočavajući usput šta u scenariju ne valja...
Jednom rečju bio je izgubljen, ali upravo je to traženje, rat koji svaki
umetnik mora da izbori sam sa sobom.
"On ne zna zapravo šta traži dok to ne pronađe. Sem
bi se uvek gubio u drugom činu ne znajući o čemu je. I to je u redu, moraš da
se izgubiš da bi se pronašao, što je vrlo često kada se udubite u
pripovedanje.", rekao je saradnik na scenariju Džim Silk.[3]
Međutim upravo takve bitke uzrokovale su u više navrata pretnje da se film
prekine sve dok producenti nisu shvatili, nakon što su svi glumci stali iza
reditelja, da su njihove sudbine u Pekinpoovim rukama.
Iscrpljeni glumci su snimali scene u nemogućim uslovima
(od pustinja do reka sa otpadnim vodama, da ne pominjemo broj povređenih
kaskadera i glumaca) shvatajući da ih
vodi reditelj koji gubi odnos stvarnosti i fikcije (bežeći iz barova pijan
usled pucnjave) ganjajući svaku scenu kao major svoj zadatak, sve dok i oni
sami nisu postali likovi koje tumače. Atmosfera u četi majora Dandija i filmske
ekipe bila je zabrinjavajuće slična. Vojnici-glumci su bili iscrpljeni i
izgubljeni ali su u svakom slučaju pratili do samog kraja majora-reditelja.
Još jedna zanimljiva paralela je bila ta što u filmu
major Dandi u meksičkom selu na fiesti nagrađuje svoje ljude za poslušnost, dok
je u stvarnom životu, nakon što je dobio Meksičkog oskara za "Pucanj u podne",
Pekinpo poveo deo svoje glumačke ekipe na dodelu nagrada sa njim organizujući i
njima jednu fiestu na način na koji samo on ume, bezobzira što se sve to
odigralo u preiodu predviđenom za snimanje.
Tridesetog aprila 1964. godine, snimanje se konačno
završilo(sa petnaest dana zakašnjenja i probijenim budžetom za jedan i po
milion dolara), ali za ljude poput Sema i Dandija, rat nikada neće biti
završen. On se nastavio u postprodukciji. Sem je imao dosta problema sa
poslednjom velikom scenom borbe protiv francuske vojske jer tada još uvek nije tako
dobro vladao sekvencama kao što je to činio u "Divljoj hordi", dok mu
je na sve to Džeri Bresler, zapravo producent melodrama, otežavao prigovaranjima
zbog samog tretmana nasilja. Nakon što je Sem uspeo da se izbori sa glomaznim
materijalom i svede ga na skoro tri sata filma, Džeri Bresler ga bez njegovog
znanja odnosi u Nju Jork gde organizuje probnu projekciju za odabranu test grupu.
Nezadovoljan rezultatima odnosno reakcijama bez Pekinpoovog znanja uposlio je
tri ugledna montažera – Bila Liona (koji je osvojio oskara), Dona Starlina i
Havarda Kunina koji su film uz značajne
gubitke sveli na dva sata i deset minuta.
Pekinpo je kasnije objašnjavao štampi i filmskoj kritici
svoju stranu priče koja je zbog toga bila neznatno blaža, priznajući ipak da film
ima zapanjujuće dobre delove. Međutim, vremenom je preboleo nemile događaje
okrećući ih u svoju korist. Nakon nekoliko godina Pekinpo je izjavio pričajući
o filmu (filmskom materijalu pre njegovog neautorizovanog montiranja): "Dandi
je bio dobar film, verovatno nešto najbolje što sam napravio u
životu."[4]
Odnos ratovanja i identiteta
Likovi ovog filma građeni su kroz likove njihovih autora
i kao takvi su u neraskidivoj vezi, zato se ovom filmu, pored dosta drugih
mana, nikako ne može prigovoriti da ima neuverljost glumačkog izraza. Čarsl
Heston je u intervuju kasnije govorio o svom prijateljstvu sa Semom, i o tome
da mu je on najbolje instrukcije davao nesvesno, neverbalno dok su sedeli u
meksičkim kantinama i pili pivo i brendi.
Glumac Džejms Kobrn, koji tumači lik Potsa a već se
pojavljivao u vesternima kakav je i "Veličanstvenih sedam" je takođe
govorio kako je imao potrebu da čuje od Sema konkretno šta je to što on želi od
njega. Želeo je da Sem intelektualizuje ono što želi od njegovog lika.
Kada su se dovikivali preko vrata wc-a svakog dana
ostajavši tih pet minuta nasamo, jer je glumac imao stomačne probleme, on ga je
uporno zapitkivao: "Seme, šta ja to radim? Šta to jebeno radim u ovoj
priči?" Sem bi mu odgovarao: "Ne znam seratoru, ne znam!" "Dobro,
reci mi onda koja je moja radnja?" "Tebe jednostavno zabole za
sve." I to je bila jednostavna istina. "Dao mi je impresiju koja je
radila hiljadu puta bolje nego gomila reči.", objasnio je Kobrn. [1]
Ono što je glavni motiv kako majora Dandija tako i drugih
junaka u ovom filmu za nepromišljeno srljanje u borbe i ratovanja jeste ta da
su oni ljudi "bolesni od nemanja sopstvenog identiteta", kako tvrdi
Terens Batler u knjizi "Crucified heroes: the films of Sam Peckinpah"[2].
Cela zemlja je u tom trenutku gradila svoj identitet kroz krvoproliće
građanskog rata, i iako će kasnije u istoriji biti zapisani neki datumi nekih
bitaka kao prelomni trenutci strateški planiranih akcija, činjenica je da su
svi ti vojnici zapravo samo bezglavo srljali u bitke prateći svoje nadređene.
Jedan od nadređenih bio je i major Dandi koji je nakon nepromišljene strategije
u bici kod Getezburga po kazni prekomandovan da čuva zatvor. Nakon masakra na
ranču Rosterovih, on okuplja vojsku kojoj postavlja nemogući cilj ogromnog
rizika. Postavlja se pitanje da li je u pitanju nedostatak identiteta ili neka
jača sila u majoru Dandiju koja ga tera da se oglušuje o zdrav razum terajući
ga da ratuje dalje kao da poražavajući rezultat njegove strategije u bici kod
Getezburga nije bio dovoljno krvav?
Džejms Kobrn je upitao jednom prilikom Sema na setu ono
što je u stvari mnoge zanimalo. "Seme, šta je to u liku Dandija što te
tera da snimiš ovaj film?"
"Tera me to što on nastavlja. Mislim, kroz sva
sranja, kroz laži, kroz napijanja i gluposti kroz koja prolazi, on preživljava
i nastavlja."
Džejms Kobrn zatim dodaje, "To je bilo brilijantno
jer sam odjednom razumeo scenario onako kako ga je Sem video. Uprkos svemu,
Dandi mora da ide dalje. I od tog trenutka dok je snimanje i dalje
predstavljalo pakao, ja sam konačno razumeo zašto sam bio voljan da kroz njega
prođem."[3]
Ko su zapravo major Dandi i Bendžamin Tajrin? Svakako su
suočeni likovi koji zastupaju suprotne strane, ali pitanje je da li oni uopšte
znaju za šta se zalažu strane koje su odabrali.
"Tu sam da ubijam zle a ne da spašavam
neznabošce", govori major Dandi ni sam ne verujući u to što govori sve dok
ga u tome ne podrži sveštenik Dalstrom čiju rečenicu prihvata oberučke –
"Onaj koji je uništio moje stado, biće uništen." Dandi automatski
targetira Indijance kao svoje neprijatelje, međutim u sceni kada im se stari
Čirikava indijanac pridružuje dešava se interesantna stvar. Kada ga Dandi pita
šta uopšte radi sa Čaribom pustošeći naokolo, starac ga pita zašto to ne bi
radio budući da se nalaze na sopstvenoj zemlji. Na taj komentar major nema
nikakvu reakciju, već kao da prećutno potvrđuje istinu. Dandi koristi zakon
najčešće u onoj meri u kojoj mu odgovara, a kako tretira zakon tako žonglira i
sa političkim princpima. On je rodom sa Juga, izabrao je stranu Unije, pa ipak
kao i većina oficira tada nije imao tačnu ideju za šta se Unija bori. Iako je
Linkon objavio emancipaciju robova kao glavni cilj borbe, major Dandi prema
crncima iz svoje čete ipak ispoljava određenu dozu oholosti.
Pored svih floskula izgovorenih u filmu, jasno je zapravo
da major kreće u potragu za Čaribom, jer ne želi da izdržava kaznu kao čuvar
zatvora zbog autokratskog ponašanja u bici kod Getezburga. Rat još uvek nije
gotov, i za njega je nemoguće da sedi skrštenih ruku, te se ustremljuje na Čaribu,
spoljnog neprijatelja koji uspeva da spoji ljute protivnike u jednu jedinicu.
Dok Pekinpo predstavlja Čaribu kao pretnju tadašnjem
patrijarhalnom društvu postaje sve jasnije da je Dandi i sam žrtva tog društva
koje nasilnički pokušava da primenjuje.
U knjizi "Crucified heroes: the films of Sam
Peckinpah"[4]
piše: "Postoji poseban seksualni element u Dandijevoj mržnji prema Apaču.
U ranoj fazi filma, Dandijeva nesposobnost da ovlada sopstvenim libidom je
očigledna kroz njegovu narcisoidnu vezanost prema plavoj uniformi Unije, i
postepeno Dandiju postaje jasnije da su Apači socijalno prihvatljiva meta za
porive sopstvenog libida i surogat za patrijarhalni autoritet koji Dandi tajno
prezire jer sprečavaju njegove nagone da se prirodno ispoljavaju. ... Dok se u
isto vreme boji Apača kao neprijatelja,
Dandi se podsvesno boji potencijalne subverzije u njemu samom. ... U Dandijevom
umu kapetan Konfederacije (Tjarin) je povezan sa Apačima. Tako Pekinpo sugeriše
da je želja Unije da pokori Jug delom vuče svoje korene u puritanskoj želji da
kontroliše njegove subverzivne elemente.... Napadajući kapetana Tajrina, on
napada subverzivno u samom sebi budući da je on poreklom sa Juga. Međutim kada
ga zove da se sa svojim ljudima pridruži poteri za Indijancem, on zapravo forsira
jednog pobunjenog fantoma da kontroliše drugog."
Kapetn Tajrin je takođe kontradiktoran čovek sposoban da
svoju čast dovede do nivoa apsurda. Major Dandi je znao da će imati kapetana u
svojoj službi onog trenutka kada je dobio njegovu reč. U sceni u kojoj prelaze
reku da bi se uputili ka Meksiku, Južnjačka konjica je vrlo blizu i svojom
blizinom raspiruje iskušenje Tajrina i njegovih Južnjaka da pobegnu od majora.
Tajrin okleva, major mu prilazi i kada ga jedan od vojnika pita šta major hoće
od njih, on odgovara: "Imam kapetanovu reč, to je sve što mi treba."
Tajrin ćuti za trenutak a zatim, kada ga vojnik pita šta će dalje da rade
odgovara, "Idemo preko reke idiote!" Snaga Tajrinovog moralnog bića
dolazi sve do toga da ubija vojnika dezertera iz sopstvene čete govoreći mu
pred smrt "Trebalo je da znaš da tvoj život pripada majoru a ne meni."
Tajrin tako iznova biva rob sopstvenog obećanja, naravo - "sve dok Apač
nije uhvaćen ili uništen." Majorov demon je ambicioznost, borba sa
sopstvenim egom i njegovim divljim nagonima, dok je Tajrinov demon iako
suprotne prirode jednako poguban. Budući da su sami sebi najgora kazna, iako
dosta različiti major i kapetan su isto tako neraskidivo vezani jedan za drugog
u principu jedinstva suprotnosti po kome funkcionišu i prirodni zakoni oko nas.
Tajrin se opredelio za Jug nakon što je zbog dvoboja bio
izbačen iz čete, a prema crncima se ponaša civilizovanije i od samog Majora i
od ljudi čiji je on vođa, te se u toj konstantnoj borbi protiv Dandija uvek
bori i u potiskivanju Jenkija iz sebe. Iako naslov filma ne glasi "Kapetan
Tajrin", kapetanov lik nam nebrojeno puta u toku gledanja filma bude
interesantniji i bliži. On je mračni romantičarski junak kome nikada ne manjka
stila. Zavodi dame plešući valcer noseći pero u kapi. Poštuje pravila i
dostojanstveno se suočava sa sebi ravnima. Zanimljivo je kako u sceni kada
major ostaje sam sa Terezom, nakon što je ona pohvalila Tajrinovu maštovitos,
Dandi gordo zaključuje da je on pokvaren ali da će ga spasiti. Međutim dešava
se upravo suprotno, Tajrin majora prvo spase od Indijanaca koji ga strelom
pogađaju u nogu a zatim ga izvlači iz Duranga gde ga je pronašao prljavog i
pijanog kako se vuče po blatu, govoreći da ga je spasao samo da bi ga on i ubio
kao što je i obećao nakon streljanja odbeglog vojnika.
Na samom kraju filma Tajrin je taj koji prima metak zarad
očuvanja zastave koja čak nije ni njegova a zatim groteskno sam nasrće na
francusku konjicu dok major sa ostatkom vojske prelazi reku i time se spašava.
Koliko god mrzeo majora i Severnjake prema Francuzima oseća ipak mnogo veću
mržnju. Večiti buntovnik, Irski zemljoradnik koji se zaputio u Novi svet uvek
će pre stati uz američku zastavu ma kakva ona bila nego što će se predati
"ponosu evropske vojske". Nakon što su prevarili Francuze i ukrali im
zalihe dok su ovi spavali, Francuzi su se osvetili stanovnicima Terezinog sela
gore nego što bi to ikome uradili Apači. Britki komentar kapetana Tajrina na
sve to bio je vrlo jednostavan i tačan: "Nikada ne pocenjuj vrednosti
evropskog obrazovanja."
Uz kapetanov komentar majoru "konačno si dobio rat
kakav si želeo" Tajrin izvršava majorova naređenja spremajući se za
konačni okršaj u kome i umire, prkosno i ironično, na način na koji je i živeo.
Međutim iako je ostavio mnogo prostora kapetanovom liku
Pekinpo ne želi da se bavi junakom koga vode moralna načela već majorom
Dandijem koga kroz život vode neke drugačije sile. Po Jungu u našem podsvesnom
čije je "tlo" ono arhetipsko ne nalaze se samo negativne nagonsko amoralne ili pozitivne intelektualno moralne
sile već one u konstantnoj borbi i
komešanju stvaraju neuništivu energiju koja kruži čovekom. U ovom filmu one kao
da su podeljene na majora i kapetana, a Pekinpo je očigledno bio
zainteresovaniji za "mračnu" stranu. Za majora koji za sobom seje
destrukciju koji se razočarava u svoju ipak nesavršenu prirodu nemoćan protiv
sila većih od čoveka, u činjenicu da on ipak nije onaj izabrani
nego onaj prokleti.
U sceni u kojoj je major ostao sam sa Meksikankom koja ga
neguje, on pada u očaj pred sopstvenom nemoći, kada ne uspeva da pleše sa
ranjenom nogom. "Ova vojska ne pleše, ne maršira, ne bori se, osim na ovom
poslednjem bojnom polju", major izgovara, zatim zavodi mladu Meksikanku
pronalazeći kratkoročno oslobođenje od sopstvene bede zadovoljavajući svoje
bazične seksualne nagone.
Međutim pored majora i kapetana, u ovom filmu postoji
zapravo ceo set junaka poljuljanih identiteta koji sebe traže kroz borbu i
ratovanje. Narednik Gomez je
Meksikanac koji je živeo sa Indijancima, Rijago je Potsov prijatelj i pokršteni
Indijanac, crni cu krenuli u rat jer im je muka uloge čistača koju imaju u
zatvoru, južnjaci žele svoju slobodu, međutim u ovom ratnom pohodu većina njih
nastrada bez ispunjenja svog cilja. Jedini lik koji nema problem sa onim što
jeste je jednoruki Pots, Dandijev izviđač i neophodna pomoć. On je
profesionalac, nema veći cilj od onoga da bude plaćen, rat je za njega otvoreno
tržište na kom se on dobro snalazi što ga u velikoj meri ispunjava. On je jedini
lik koji ne može da se svrsta u jednu od sukobljenih strana Severa i Juga. Kada
ga major pita zašto bi se jedan Indijanac okrenuo protiv drugog Pots mu
postavlja pitanje:"Zašto ne bi? Ovih dana svi to rade." Jedino u
sceni kada se sporta radi tuče sa Rijagom vidimo da Pots ipak ima potrebu da
dokaže majoru da nije manji muškarac od njega. Pots gubi borbu protiv Rijaga
sve dok mu major ne ulije novu energiju govoreći mu da se kladio protiv njega.
Međutim, u knjizi "Horizons West; Anthony Mann, Budd Boetticher, Sam
Peckinpah: studies of authorship within the western" [5]
piše: "ono što je zapanjujuće – kako za komandu tako i za nas – je
činjenica da gledamo u ljude koji su dovoljno sigurni u sebe da su u stanju da izaberu
nasilje kao mod svog ponašanja, kao izraz svojih osećanja."
Ono što je fascinantno u svim Pekinpoovim filmovima pa i
u ovom je odnos koji gradi među likovima kao da se služi analogijom čopora. U
četi svako ima svoju poziciju prema zaslugama, reputaciji i godinama koje ima.
Tako su trubač Rajan i narednik Grem još uvek mladunci sa kojima se major i
ostatak čete najčešće sprda, i koji tek kroz ovo putovanje kreću na put u
sopstvenu zrelost. Međutim kako je Grem zaluđen za artiljeriju obožavajući top
koji je uzeo kada je išao po municiju, i kako se ne libi da ga upotrebljava
iznova i iznova ponavljajući Napoleonovu izreku "U ratu su topovi bolji od
munja", kapetan Tajrin govori da će ukoliko tako nastavi biti major u
svojoj tridesetoj. Vojsci možda i ne trebaju odrasli zrali ljudi, već upravo ljudi
poput Grema, momka koji je srećan što poseduje top i ima priliku da se njime
igra.
Nakon nekoliko međusobnih sukoba u četi hijerarhija
postaje sve čvršća, pravila čopora jasnija. Vlada zakon jačeg i onog koji je
uspostavio moć, u ovom slučaju to je major koji predvodi svoj čopor ka
neodređenom cilju ni sam povremeno ne znajući zašto.
Apsurdnost svog tog ratovanja, i njegov nejasan
kompleksan uzrok se najbolje vidi u sceni u kojoj Dandi ostaje sam sa Terezom,
kada ga ona pita zašto muškarci uvek ratuju. "Rat je jednostavan, muškarci
to razumeju.", odgovara joj obajšnjavajući da je vojnicima lakše da
slušaju naređenja nego da odgovornost prihvataju na sebe. Na pitanje kome on
odgovra, major dobija odgovor u vidu indijanske strele koja mu se zariva u mišić
na nozi. Nakon napada u kome ga je spasao Tajrin, on stoji iznad njega kao
njegova savest, kao onaj drugi deo njegove podsvesti, podsećajući ga da on sam
krši pravila koja nameće drugima (izašao je van logora a zbog dezertitanja je
ubijen čovek tog istog dana) i to sve zbog žene "lakog morala", kako
je Tajrin naziva.
Nakon što je ranjen, Dandi prerušen odlazi u Durango po
medicinsku pomoć. Lečeći svoju nogu, tvrdoglavo pokušavajući da se oporavi za
upola manje dana nego što je doktor predvideo, on se posvećuje ženama i
alkoholu. Tu se najbolje oslikava mazohizam koji je glavna pokretačka snaga
svake autoritativne figure. Konstantni rat koji "vođe čopora" vode
sami sa sobom. Kada ga Tereza zatekne u sobi sa golom meksikankom, nasmeje se
na njegovu rečenicu ("Rat neće zauvek trajati.") koju izgovara u vidu
nekog izvinjenja. Saopšti mu da ona nastavlja put prema svojim ratnim pohodima
sa meksičkim pobunjenicima protiv Francuza i izgovara ono što je u tom trenutku
postalno bolno očigledno. "Rat za vas nikada neće biti završen
majore."
Izgubljen u beznađu, poput klošara, major se valja u
blatu sa flašom u ruci, sve dok njegov poslušni čopor ne dođe da ga spase
predvođen upravo kapetanom Tajrinom. Njih dvojica se naravno potuku čim im se
ukaže prilika i u toj sceni pred nama se odigrava materijalizovana borba nagona
i morala u kojoj se ne dobija pobednik već se major vraća u sedlo i nastavlja
svoje putovanje dalje.
Iako je predviđeno da indijanski poglavica ne bude
uhvaćen, zbog zahteva produkcijske kuće hvatanje se ipak odigralo, no njegovo
ubijanje je prikazano na prilično neatraktivan način umanjujući njegovu
vrednost jer rat protiv Čaribe nikada nije vođen samo zbog njega.
Nakon što su ubili Čaribu trubač Rajan konstatuje, dok se
njegovo telo skotrljava niz padinu u jamu (masovnu grobnicu) – "Sada
izgleda tako malo." "Bio je dovoljno veliki sinko", konstatuje
major, imajući u vidu kroz kakav pakao je on sam prošao kako bi došao do
njegovog ubistva.
Apači je konačno ubijen, i sada je red na kapetana Tajrina
da održi svoju reč i da izađe sa majorom na dvoboj kako bi se večna bitka dva
principa konačno završila. Međutim stiže ih francuska vojska koja ne samo što
predstavlja spoljnjeg neprijatelja nego kao i da predstavlja celokupan svet i
istorijski tok kojim se svet i civilizacija kreću. I upravo u tom ratu, ratu
protiv svetskog civilizacijskog toka gine kapetan Tajrin a ne kapetan Dandi.
Nagon opstaje a moral sam nasrće na francusku konjicu umirući groteskno. Film
se završava vrlo odsečno, govoto se ironično smejući gledaocu u lice,
ostavljajući mu gorak i pesimističan ukus u ustima.
Konačan ishod
Nakon što posle neočekivanog kraja gledalac ostane
zbunjen odsečnim i neočekivanim krajem, ne preostaje mu ništa drugo nego da se
zapita koji je rezultat cele majorove potere. Na prvi pogled zaključujemo da
nije ništa drugo nego krvavi trag koji je ostavio za sobom – destekovao je
svoju četu, uništio je meksičko selo i isprovocirao rat sa neutralnim silama
francuske vojske. Na kraju krajeva takođe ostaje nepoznato da li je major,
nakon što se vratio u zatvorsko utvrđenje, bio odlikovan kao heroj ili ponovo
kaženjen za neposlušnost.
Šta ostaje nakon sve te borbe? I da li svo to kretanje
uopšte ima određeni cilj, odredište? Iz svega napisanog proizilazi zapravo da identitet
ne proističe iz borbe niti da borba proističe iz postojanja ili nepostojanja
identiteta. Borba jeste identitet kao i način na koji je vodimo, i borba i
identitet su promenljive vrednosti a svoje oblike modeluju kroz vremensku
ravan. Identititet se nikada ne može konačno definisati ali se može razvijati.
Oni koji se opiru toj promeni, najčešće zarobe sami sebe u lavirintu sopstvenih
demona srljajući u propast poput majora Dandija i kapetna Tajrina. Međutim
držve i sistemi koji su takođe nastajali borbom, čije šrafove predstavljaju
Dandi i Tajrin, postojaniji su pred vremenom i razvijaju svoj identitet koji je
najčešće ništa drugo do ambivalentni spoj suprotnosti.
Ovaj film, kao što je već spomenuto, predstavlja zapravo
proces u kome se gradila Amerika. U početku filma mi vidimo Ameriku rasparčanu
na delove. Ta slika je najupečatljivija u sceni u kojoj se borba vodi čak i
pesmom. Kada po majorovom naređenju trubač Rajan krene da svira "Borbenu
himnu republike", konfederacija zapeva "Diksilend", sve dok
civili ne upotpune horski nastup pevajući "Moja draga Klementino".
Iako zajedno čine vojni odred striktnih pravila u brobi protiv Indijanaca, na
samom kraju zaliče na njih više nego na francusku vojsku. Majorova četa
predstavlja zapravo otelotvoreni kompromis između gerilske vojske i vojske
kakva bi želeli da budu pominjući najvećeg evropskog ratnika Napoleona. Iako je
"top uvek draži od munja", i "evropsko obrazovanje ne treba
pocenjivati", oni će uvek biti bliži divljacima budući da su sami farmeri
i niža klasa koja je krenula u Novi svet po svoje mesto za život a otimaju ga
jednako divljački pod izgovorom civilizacijskog napretka. Pokoravajući
"divljake" bore se sa "divljaštvom" u sebi, osećaju
paradoksalnost civilizacije; oni je oblikuju kroz svoje kretanje odnosno borbu
i samim tim postaju ona. U ovom filmu četa dosta puta menja kostime i uniforme
integrišući tako sve te elemente u svoje. Mešaju meksičke pončo ogrtače i
severnjačke kape sa dva ukrštena mača. Svoj zadatak ova četa isunjava tek nakon
žrtve Indijanca simbolično razapetog na drvo poput Isusa. A na samom
"kraju" (koji za Ameriku predstavlja početak) ona integrišući svoje "divljačke"
gerilske elemente svojim "civilizacijskim" ipak ujedinjena staje pred
Starim svetom razvijajući po prvi put u filmu boje svoje zastave. Pekinpo ne
glorifikuje Ameriku, niti ima ičega romantičnog u krvoproliću iz koga ona
nastaje, on jednostavno uočava borbu njenih sukobljenih elemenata koji
ujedinjeni u suprotnosti i postojanju u ambivalentnim ravnima bivaju ona sama.
[1] David Weddle, If They Move... Kill 'Em!: The Life and Times
of Sam Peckinpah (Grove press, 2001).
[2] Terence Butler, Crusified: The films of Sem
Packinpah (Gordon Fraser, 1979).
[3] David Weddle, If They Move... Kill 'Em!: The Life and Times
of Sam Peckinpah (Grove press, 2001).
[4] Terence Butler, Crusified: The films of Sem
Packinpah (Gordon Fraser, 1979).
[5] Demetrius John Kites, Horizons West; Anthony Mann, Budd
Boetticher, Sam Peckinpah: studies of authorship within the western (Indiana
University Press, 1970).
[1] Garner Simmons, Peckinpah:
A Portrait in Montage (Limelight edition, 2004).
[2]David Weddle, If They Move... Kill 'Em!: The Life and Times
of Sam Peckinpah (Grove press, 2001).
[3] Isto kao prethodno.
[4] David Weddle, If They Move... Kill 'Em!: The Life and Times
of Sam Peckinpah (Grove press, 2001).
Нема коментара:
Постави коментар